Kada je otac Momo 2002. godine trebalo da počne da služi u našem manastiru, iščekivali smo ga sa izvjesnim nepovjerenjem. Sedamdesetogodišnji umirovljeni prota nikada prije nije služio u ženskom manastiru. Ali, ubrzo se pokazalo da su naša strahovanja bila bezrazložna. Od trenutka kada je kročio u naš manastir, otac je bio tako pažljiv i skrušen, kako se nismo mogle ni u snu nadati. Valjda zato što je i sam imao četiri kćeri, imao je srce za žensku prirodu i monahinje je prihvatio kao svoju djecu. Uvijek je bio nježan, ljubazan, odmjeren, i, čak, spreman da krivicu za neku slomljenu čašu ili šolju preuzme na sebe i tako zaštiti sestru. I kada se događalo da bude slab, čuvao je otmenost i gospodstveno držanje.

Nesuglasice smo lako prevazilazili. Otac Momo je, kao i mi, želio istinski da služi Bogu i radi Njega bio spreman da pobijedi svaki nesporazum, trenutna neraspoloženja, pa i ono što su godine sobom nosile – slabljenje tijela. Sjeme koje je u srcu imao, ljubav prema bogosluženju, dobilo je ponovo, u manastiru, ono što mu je bilo potrebno – da oživi, nikne, raste i donese plod. Zavoljeli smo se za tih osamnaest godina, služeći zajedno Gospodu.

Svakog jutra je ustajao u 4 sata. Ako je trebalo da služi Liturgiju, na vrijeme bi krenuo put mjesta gdje je trebalo da služi. Usput, u kolima, pjevao je tropare i kondake svetiteljima. Nikada nije kasnio. Naprotiv, često je stizao znatno ranije, pa je čekao u kolima, da ne ometa sestre.

Pri prvom našem susretu djelovao je pomalo oronulo, ali već poslije nekoliko liturgija, osmijeh i vedrina zasijali su na njegovom licu i zračili neprestano sve preostalo vrijeme njegovog zemaljskog života. Vremenom smo osjetili kako služi sve radosnije, predanije, kako mu bogosluženje postaje nasušna potreba. Podmladio se, oživio, služeći u manastirima nakon odlaska u penziju.

Vjernici su ga mnogo zavoljeli. Mještani iz okoline Manastira su počeli da upoznaju novog sveštenika i ubrzo je postao njihov omiljeni prota. Iako je već bio u penziji, zvali su ga da im osvešta vinograd, kuću, imanje, da im bude dragi gost. I ne samo oni, već i vjernici iz Podgorice koji su svake nedjelje dolazili na Liturgiju u Manastir. Sve je uveseljavao svojom duhovitošću, dobronamjernošću, vedrim i djetinjim pogledom. Osvojio je čak i mlade – osnovci i srednjoškolci su govorili da otac Momo najljepše služi i da njega najviše vole. A za najmlađu djecu koja su dolazila na Liturgiju, on je bio jedini sveštenik koga su poznavala, pa su mislila da je zaista i jedini – kada bi došao drugi sveštenik, mališani bi pomalo začuđeno primijetili: „Kako se otac Momo nešto promijenio!”

Ljubav prema Gospodu svjedočio je svojom životnom radošću. Volio je život, porodicu, ljude, prirodu, zemlju, pčele, svu tvorevinu. Do kasne starosti je radio u bašti, obrađivao zemlju, kosio. Radovao se svakom plodu i prvine plodova donosio u manastir. Ruke, kojima je blagosiljao vjernike, radile su mukotrpno i od zemljoradnje i stočarstva školovale djecu i obezbijedile im krov nad glavom.

Žrtva koju je prinio Bogu, Crkvi i porodici bila je najljepši cvijet duše oca Moma. Gospod mu je uzvratio očinskom ljubavlju i samilošću. Vrijeme koje je proveo služeći u manastirima i učestvujući u novoj zajednici, koja ga je toplo prihvatila, bile su, govorio je, najljepše godine njegovog života. Osjetili smo da je otac u ličnom odnosu sa Bogom Živim osjetio ono što imao običaj da kaže: „Voli Bog slugu svog”.

Sestrinstvo Manastira Ćelija Piperska

---

Srčan i odlučan
Vozio je stara kola, bez grijanja. Ali, to ga nije sprečavalo da dolazi po zimi i snijegu. U manastir bi stizao skoro ukočenih, promrzlih ruku. Jedva bi mu se nekako zagrijale do kraja Liturgije. Jednom prilikom, kada je napadao veliki snijeg, krenuo je da služi u Piperima. Vozio je dokle je mogao, a onda izišao iz auta i počeo sam da prti snijeg – toliko je bio srčan i odlučan da stigne na Liturgiju. Srećom, naišao je poznanik i uspjeli su da dođu zajedno.


Zaupokojena liturgija u manastiru Sv. Simeona Dajbabskog
U Manastiru Sv. Simeona Dajbabskog juče je vršen četrdestodnevni pomen i služena zaupokojena liturgija svešteniku Momčilu raičeviću. Načalstvovao je sveštenik Dragan Stanišić, uz sasluženje sveštenika.

– Naš brat sveštenoslužitelj, prota Momo, svagda je bio obdaren duhom najprisnijeg jedinstva u tajnama Tijela i Krvi Hristove. Kada čovjek umre, on se teško odvaja od svoga tijela, a duša, kada izađe u četrdeseti dan pred svoga Sazdatelja - shvata da je prisnije vezana za Hrista, nego li za svoje tijelo. To je zato što se hrišćani hrane Tijelom Hristovim i tako bivaju izbavljeni od prolaznosti koja potiče još od onog zemnog praha, od kojeg je sazdan prvobitni Adam. Otac Momo se, naročito poslednju deceniju svoga života, neprekidno hranio božanskim darovima sa Žrtvenika, kojem je služio pola vijeka u Hristu Gospodu. Pričešćivao se gotovo svaki dan. Liturgiju je najčešće služio u manastiru Ćelija Piperska, četiri puta nedjeljno, a ostalih dana koristio je priliku da ide u manastire: Sv. Petka na Gostilju, Ždrebaonik, Duga,Zlatica, Pelev Brijeg, Prekobrđe, Rustovo... Danas, otac Momčilo predstoji Gospodu na način da je zadobio novu mladost u budućem vijeku i sve nas, koje je znao i služio nam, radosno pominje kao njegove dobrotvore. Neka sva ta dobrota povodom današnje četrdesetnice, ispunu ovaj sveti sabor, koji se moli za pokoj duše dragog nam oca Momčila, sveštenoslužitelja u Podgorici i mnogim drugim krajevima naše otadžbine. Hristos Voskrese! – zaključio je svoju besjedu otac Dragan Stanišić.